20. obljetnica sjećanja na pad grada Vukovara u Domovinskom ratu.

Dvadesetu obljetnicu sjećanja na pad grada Vukovara u Domovinskom ratu učenici naše škole obilježili su 17. studenoga u auli škole paljenjem svijeće, čitanjem poetskih tekstova na temu grada heroja pod motom Grad – to ste vi, čuvene rečenice vukovarskog novinara i stradalnika na Ovčari, Siniše Glavaševića. U dvorištu škole učenici su palili svijeće oblikujući križ koji je rasvjetljavao maglu što se spustila na grad.

Sutradan, 18. studenoga 2011. godine učenici sedmih razreda i djelatnici škole autobusom su krenuli prema Vukovaru u kojem će biti sudionicima Kolone sjećanja.

Ovdje prestaje naše novinarsko pisanje za našu web stranicu, a sad slijedi ono što prelazi okvire novinarskog uratka i počinje ono što nam je potreslo dušu i što ćemo pamtiti dok smo živi.

Okupili smo se pred školom, jedva smo se vidjeli od silne magle koja je uporno nagoviještala da se neće ni jedna zraka sunca probiti kroz njezinu debelu zavjesu. Zima nas je štipala za ruke i obraze, ali srce nam je gorjelo.

I krenuli smo. Topao autobus, ugodna vožnja. Iako smo se vozili 4 i po sata, nama je vrijeme prošlo za tren. Izašavši iz autobusa razvili smo svoj barjak, dogovorili se još jednom oko tehničke problematike i ušli u rijeku. Ali ne u Dunav! Mi smo ušli u rijeku ljudi koja je krenula prema memorijalnom vukovarskom groblju. Iako to više nije onaj strašno razoreni grad otprije 20 godina, ipak mnoštvo ruševina još uvijek svjedoči što se tamo dogodilo. Iz magle izranjaju izgoreni zidovi, grede koje su se zabile u prazne grudi nečega što je nekada bio nečiji dom. Sve obraslo u drač na kojem se skupilo inje i mraz. Na zahrđalim željeznim vratima rupe od metaka. Hrđa se davno iscijedila i ostavila svoj trag da izgleda kao neka stabljika čudnog cvijeta na platnu još čudnijeg slikara. Čak i stabla rastu iz razvalina. Kao da i ona prkose vremenu i smrti, kao da govore o neuništivosti života koji je ipak jači od svega.

Gledajući mnoštvo stjegova u Koloni sjećanja, gledajući preživjele naše branitelje, te visoke, markantne i lijepe ljude, osjećali smo se ponosnima što idemo rame uz rame s tim hrabrim ljudima kojima danas odajemo počast. Njima i Gradu kojeg uvijek treba pisati velikim slovom, počast svim poginulim braniteljima koji su dali život da bismo mi mogli danas hodati u slobodi svoje Domovine, ljudima koji su došli iz svih hrvatskih krajeva braniti ovaj grad, svoj grad zapravo.

Bio je to veličanstveni osjećaj ponosa što smo njihov rod, što su oni naši, a mi njihovi, što smo jedno. I doista, Hrvatska nije samo riječ koju naučih od majke, kako reče pjesnik; Hrvatska je mnogo više i ono mnogo dublje od riječi. Hrvatska smo mi, mi smo Hrvatska. Vidjevši onaj nepobjedivi vodotoranj kako izranja iz magle osjećali smo se kao pod krilima neke nepobjedive ptice koja čuva svoje jato, a posebno osjećanje doživjeli smo na memorijalnom groblju, među mnoštvom bijelih križeva okićenim ružama, hrvatskim stjegovima i svijećama. I ništa nam nije bilo teško, ni hodati, ni drhturiti, mislili smo samo na to kako je tek bilo 1991.

Još će mnogo vode proteći Dunavom dok se ovaj herojski grad izgradi. Sve će se materijalno nadomjestiti, ali nikad nitko neće vratiti one kojih više nema. No, mi smo tu! Mi nastavljamo biti ono što jesmo – hrabri ljudi! Mi nastavljamo ono što su nam u dušu ugradili naši djedovi, očevi i majke: poštenje, dobrotu, dostojanstvo, opraštanje.

Dali smo zavjet: nikad ne smijemo zaboraviti tko smo, što smo, nikad zaboraviti tko su hrabri ljudi, nikad zaboraviti žrtvu koju je podnio Vukovar.

« …Ujutro pod suncem,uvečer i noću
i kad dođe oluja,
u dobru i zlu
izgovori samo: domovino moja.
Ima toliko riječi da se to kaže
I svaka je dobra ako je tvoja.
Nećeš pogriješiti,
Ne griješi onaj koji voli.
Ipak, ustani kad izgovaraš njeno ime…»
(Zvonimir Golob)

Vjera Mrvelj