In memoriam

Antun Gustav Matoš

( 13. lipnja 1873.- 17. ožujka 1914.)

Na današnji dan, prije sto i šest godina, utorak kao i danas, u 2 sata i 15 minuta umro je veliki Antun Gustav Matoš, hrvatski književnik, u 41. godini života.

Jedni su ga obožavali, nazivali ga „učiteljem dragim, Rabbijem, grabancijašem, zapadnjakom, Hrvatom, pjesnikom duše, protivnikom banalnosti , prosječnosti i laži, bundžijom, polemičarem, profinjenim romantikom koji traži ljepotu, dušom koja pod zrakama inspiracije gori  kao oganj…“

Drugi su ga bespoštedno napadali kao „prepisivača, nezadovoljnika žučljive krvi, kompilatorom, zanatnikom, imitatorom, snobom...“

No, ovih drugih nema u sjećanju hrvatskog naroda već odavno, a on živi i danas kao prvi među prvima. No,  svi su čitali, gutali njegove retke, i oni prvi, i ovi drugi, jednakim žarom.

Bilo kako bilo, i ako nitko ništa o njemu ne zna, ako nitko naizust ne zna krasnosloviti Notturno ili Utjehu kose, Jesenje veče ili Gospu Mariju, ili ne zna gdje se nalazi Lobor, svi znaju da je bio beznadni zaljubljenik u Domovinu, koja se i nije baš pokazala prema njemu kao majka, nego više kao maćeha. Ipak ljubio je iznad svega „naše ljude i krajeve“.

Naše neznanje, mlakost, nepomičnost bili su jedino zato da se što snažnije razbukta stvaralački vulkan u njemu. Imao je u sebi ono nešto od velikih starozavjetnih proroka koji su unaprijed vidjeli kamo i za kim ide narod, koji je o nacionalnom napisao stotine stranica, ukazujući, opominjući, ljuteći se i zdvajajući nad sudbinom naroda i Domovine, ostajući dosljedno najčišći hrvatski književnik svoga vremena, ne držeći se po strani, ne bježeći od borbe.

Tom majstoru hrvatske riječi zadnje riječi 17. ožujka 1914. između ostalih, uputio je Julije Benešić, tajnik Društva hrvatskih književnika: „…A tko će mjesto tvoje zauzeti i ima li tvome temperamentnome peru premca? Tko će jednom porazbacati iverje svoga duha po Hrvatskoj, kao što si ga ti, neumorni tesaru, istesao? I evo sad  si legao na počinak u gradu najmilijem tvome srcu, na mjestu odakle je vidik živima na hrvatski pejsaž tako lijep, da ovdje dočekaš Glas koji te neće pozvati na muke, jer si ih previše okušao i ispio, već na slavu koja tek iza ovoga praga pravo počinje…“

Vjera Mrvelj