U petak, 17. ožujka prigodno smo obilježili godišnjicu smrti Antuna Gustava Matoša. Iako je njegovu željeznicu davno progutala daljina, Gustl i danas sjedi na Gornjem gradu i gleda svoj Zagreb dok se njegova neupitna veličina ogleda prije svega u tome što je još uvijek neiscrpna inspiracija mladim naraštajima. Taj vječni putnik poziva nas na nova čitanja kako bismo, možda, razumjevši njega, bolje razumjeli sebe.
Naši su učenici u pratnji školske knjižničarke Ivane Rožić ovom prigodom posjetili Matošev grob na zagrebačkom Mirogoju i tako mu odali počast.
Također, u sklopu međuškolskog projekta „Matoševe škole koračaju njegovim stopama“, u višenamjenskoj dvorani naše Škole održali smo recital Matoševi stihovi s učenicima Matoševih škola iz Čačinaca, Tovarnika i Vinkovaca.
„Ljubim, a ne smijem! Moram odlunjati kao krivac, kao zlikovac pred jedinim darom koji mi mogaše dati mučni put, počinjući u ludoj kolijevci, svršavajući u nijemom, slijepom grobu! Od bola padoh ničice mahovinom, sklopih oči i pritisnuh šakama sljepoočice da ne prsnu.“
Antun Gustav Matoš