Olovne i teške snove snivali su oblaci nad gradom tijekom ovogodišnje pripreme 110. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša. Život velikog pjesnika ugasio se 17. ožujka 1914. u jednoj bolesničkoj sobi iz koje je zadnjim snagama promatrao obrise dragoga mu grada. Oštro pero velikog nam Gustla zauvijek je utihnulo ostavljajući nam u baštinu njegov opus čaroban ko san.

Naši su učenici 7. c i d razrednog odjela obljetnicu Matoševa odlaska s književne i životne pozornice obilježili pisanjem pisama Matošu na satu Hrvatskoga jezika, a Dramsko – recitatorska skupina odigrala je kratke scene televizijske emisije u kojoj su ugostili samoga Matoša. Aktivnosti su provedene u sklopu školskog projekta „Matoševim stopama“. Tradicionalno, velikom se pjesniku delegacija iz škole poklonila i na njegovu grobu na Mirogoju. Literarna družina mijenjala je Matoševe stihove vlastitim idejama stvarajući tako nove uratke. U nastavku možete pročitati neke učeničke radove i pogledati fotografije s ovogodišnje obljetnice.

110. godina nakon što je zaklopio svoje umorne oči, ponosni smo da koračamo Matoševim stopama.

---

Dragi Matošu,

uspješni hrvatski književniče! Ja sam Sara i pišem Vam iz budućnosti. Nadam se da ćete razumjeti moj rukopis i noviji hrvatski jezik. U Hrvatskoj će po Vama nazivati škole i bit ćete vrlo cijenjeni, Vaša će djela pomagati razabrati povijest hrvatske književnosti, život Vašeg vremena, odnose među ljudima… Imat ćete posebno mjesto u hrvatskoj književnosti i stoga, molim Vas, nemojte prestati pisati.

S poštovanjem, Sara

---

Dragi Antune Gustave,

čula sam da si povrijedio desnu ruku i prestao pisati te da si se posvetio glazbi. Kažu da divno sviraš violončelo. Impresivno! Nadam se da će ti se ruka oporaviti i da ćeš mi napokon moći odgovarati na pisma. Poslala sam ti paket svježeg voća. Sljedećeg ponedjeljka planiram te posjetiti. Možemo ručati zajedno.

Pozdravi sestru Danicu od mene.

Lijep pozdrav

Mia

---

Dragi gospodine Matošu,

zanima me odakle ste crpili inspiraciju za svoje duboke poetske radove? Koliko dugo radite na pojedinoj pjesmi? Odakle Vam ideje? Jeste li izgubili neku dugu i duboku ljubav? Posvećujete li sve pjesme istoj

osobi? Budimo realni, ne može svatko pisati poput Vas. Mediji o Vama pišu svašta, ali ja tome ne vjerujem. Mene zanima Vaša intimna priča. Nadam se Vašem pismu i strpljivo iščekujem Vaš odgovor…

Lijep pozdrav, Ines

---

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju Oblaci nad tamnim gorskim stranama; Monotone sjene rijekom plivaju, Žutom rijekom među suhim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju Kućice i toranj; sunce u ranama Mre i motri kako mrke bivaju Vrbe, crneći se glasnim vranama.

Sve je mračno, hladno; u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem Šapće o životu mrakom gluhijem, Kao da je samac usred livade.

Mia Horvat, 8. a

---

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi – Ljubavi moja, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strâsi – Poginut ću noćas i za dragom otići.

– Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče? – – Ljubav, to je bol, i ta rana peče, – Ljubav boli, boli, kao duša boli,

– Tȅško, tȅško onom koji jako voli. – Nisi prȁvo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali mȕčī samo kad sam sâm – ko stijena.

Marina Jozić, 8. a

---

JESENJE VEČE

Olovne i teške snove snivaju Zvijezde nad tamnim gorskim stranama; Monotone sjene rijekom plivaju, Žutom rijekom među smeđim granama.

Iza mokrih njiva magle skrivaju Kućice i toranj; sunce u ranama Mre i motri kako mrke bivaju Vrbe, crneći se crnim vranama.

Sve je mračno, tmurno; u prvom sutonu Tek se slute ceste, dok ne utonu U daljine slijepe ljudskih nemira.

Samo gordi jablan lisjem suhijem Šapće o životu mrakom gluhijem, Kao da je samac usred svijeta.

Lorna Petrač, 8. a

---

SAMOTNA LJUBAV

Ponoć već je prošla, svjetlo mi se gasi, Na baršunu crnom leži teška noć; Čelom mi se truni spomen tvojih vlasi – Ljubavi moja, kad ćeš, kad ćeš doć?

Otišla si. Gdje si? Ko da umrla si, Udaljenost ima smrti tužnu moć, Srcem srsi, strasti, dušom sumnje, strâsi – Poginut ću noćas i za dragom plakati.

– Ljubav nije sreća! – znaš li kad mi reče? – – Ljubav, to je bol, i ta rana peče, – Ljubav boli, boli, kao rana boli,

– Tȅško, tȅško onom koji jako voli. – Nisi prȁvo rekla. Ljubav bol je, plamen, Ali mȕčī samo kad sam sâm – ko mjesec.

Patricia Šolić, 8. a

---

Monika Haraminčić, prof.

Ivana Rožić, stručna knjižničarka

Ivana Antić, prof.