Od petka, 13. lipnja 1873., do 17. ožujka 1914. prošla je tek 41 godina. Od 17. ožujka 1917. do 17. ožujka 2022. prošlo je već 108 godina. Od „tek“ do „već“! Već stotinu i osam godina prisjećamo se smrti velikog i neponovljivog hrvatskog književnika Antuna Gustava Matoša. Tog ožujka, u dva sata i petnaest minuta poslije ponoći, teške oči sklopile su se u vječni san, konačni spokoj! Željeznicu, mladu tek četrdeset i jednu godinu, odnijela je daljina, nastao je vječni notturno.

Umro je Pjesnik, taj lirik, polemik, filozof, feljtonist, kritičar, prvi profesionalni književnik, dezerter, simbolist, tradicionalist, modernist, pripovjedač, putopisac, lutalica koji se nigdje ne zaustavlja konačno, osjećajući sa svojim nemirnim srcem vječnu potrebu da se uvijek kreće.

Nježan ko cvijet sa raskršća, buntovan, prkosan i rezigniran, patnik i borac, nazubljen cijelog života ko iglasto čeljade, nerazdvojna cjelina šešira i mršavosti, zajedljivosti i lirizma… Sve je to bio Matoš u svojih četrdesetak godina. I još mnogo više od toga! Čovjek 19. i ranog 20. stoljeća jednako je zanimljiv svojom riječju i životom i nakon stotinu i osam godina svima onima koji gonjeni nemirima i proturječnostima poput njega, čitavo svoje djelovanje podređuju samo jednom zahtjevu – traženju i otkrivanju Ljepote, ljepote hrvatske riječi, u nenadmašnom zanosu i ljubavi prema Domovini.

Njegova poetska riječ i na drugim jezicima dotiče dušu. Osobito onu sklonu Ljepoti.

Vjera Mrvelj