„Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali mnogo će i trpjeti!“ – riječi su babice upućene majci Mariji nakon Matoševa rođenja.

I zaista! Rodio se velik čovjek: prozaik, pjesnik, kritičar, polemičar, putopisac, feljtonist, čelist, učitelj, uzor… Sve to samo u tri riječi: Antun Gustav Matoš.

Upravo povodom 150. godišnjice rođenja našeg prvog profesionalnog književnika, najvažnijeg pisca hrvatske moderne, zapadnjaka i Hrvata, osvjedočenog domoljuba i Europejca kozmopolitskih vidika, rođenog  u petak, 13. lipnja 1873. u Tovarniku, naša Škola tijekom školske godine 2022./2023. provodi projekt u čast slavljenja njegova života i djela. Ime tog velikog književnika naša Škola nosi od 1962. godine, a Dan škole prvi put je proslavljen na Matošev rođendan, 13. lipnja 1963. godine.

Sam Matoš od druge je godine života u Zagrebu, gradu kojem će posvetiti svu svoju ljubav i velik dio svog literarnog djela. Gustlovo pravo zagrebačko djetinjstvo odvija se u Jurjevskoj broj 10. Od najranije mladosti, pa kasnije kao gornjogradski gimnazijalac, roditeljima je zadavao dosta briga. Gimnaziju je pohađao sa Stjepanom Radićem i Vladimirom Vidrićem, s kojima je i prijateljevao, ali po školskom uspjehu nije se s njima mogao mjeriti. Matoš nije bio slab đak zato što je slabo pamtio ili što je bio slabije inteligencije, nego zbog svoje nemirne buntovničke prirode. U gimnaziji je učio i francuski i violončelo, ali je bio poznatiji kao zagrebački fakin. Premda nezavršene gimnazije, Matoš 1891. postaje slušač prvog semestra Vojnog veterinarskog instituta u Beču, ali već na prvoj godini gubi pravo na stipendiju jer ne polaže kolokvijalne ispite. U Beču ostaje samo nekoliko mjeseci. Tu se razbuktavaju mladenačke maštarije i želje za novim putovanjem i velikim svijetom. To je doba njegovog literarnog prvijenca, novele Moć savjesti, objavljene u ondašnjem vrlo uglednom časopisu Vienac samo dva mjeseca nakon njegova devetnaestog rođendana. To ga je učvrstilo u odluci da se posveti pisanju. U tome ga je donekle spriječio poziv na služenje vojnog roka. Dezertira i stiže u Beograd. Slijede Beč, München, Ženeva. Sve vrijeme izbivanja iz domovine Gustl piše kritike, eseje, feljtone i putopise

I konačno, Pariz – posljednje mjesto boravka Matoša emigranta u kojem se rađa njegova literarna zrelost. U središtu svjetske kulture i umjetnosti s kraja devetnaestog stoljeća, nezavršeni gornjogradski gimnazijalac i boležljivi emigrant nije ustuknuo pred blještavilom velegrada našavši se usred svoga mladenačkog sna.

U siječnju 1908. Matoš se vraća u Zagreb. Bez stalnog zaposlenja, živi boemski, vrijeme provodi u zagrebačkim kavanama, ali ne odustaje od pisanja. Potkraj prosinca 1913. smješten je u bolnicu Milosrdnih sestara. Bio je to početak kraja. Kulturni Zagreb napokon se zabrinuo, a novine su organizirale javno skupljanje milodara za teško bolesnog književnika. Saznavši to, Matoš je ogorčeno protestirao: „Imam još uvijek prijatelja i rođaka i nikako ne bih mogao primiti milostinju od nepoznatih ljudi, to me kao književnika duboko ponizuje.“ S knjigom Pod starim krovovima u ruci, umro je u utorak, 17. ožujka 1914. godine u 2 sata i 15 minuta nakon ponoći. Otišao je čovjek, a ostao pjesnik. Nadahnjuje nas njegova energija. S njim u srcima bogatiji smo i bolji, nacionalno osvješteniji i samosvjesniji, ispravni i uspravni. S njegovom duhovnom baštinom možemo do potpunijih nas i zato će ona trajati dovijeka, sve dok bude živjela književnost koju pišemo hrvatskim jezikom i zovemo hrvatskim imenom.

Stotu godišnjicu Matoševa rođenja obilježili smo 1973. godine svečanom proslavom povodom Dana škole kojoj su nazočili njegovi rođaci kao i djelatnici škole imenjakinje iz Tovarnika. Ovu, 150. obljetnicu, posvetit ćemo približavanju Matoševa života i djela novim generacijama učenika, uspostavljanju veza među školama partnerima koje nose njegovo ime te korištenju suvremenih tehnologija i digitalnih alata u provedbi projekta.