I ove školske godine obilježili smo u našoj školi obljetnicu smrti Antuna Gustava Matoša

NA MATOŠEVOM GROBU NA MIROGOJU

Uoči obljetnice smrti velikana hrvatske književnosti Antuna Gustava Matoša, članovi skupina Glagoljaši i Mladi knjižničari s voditeljicom Blaženkom Tomljenović posjetili su u ponedjeljak 16. ožujka 2015. godina njegov grob na Mirogoju. Kao i ranijih godina, susret s dragim Gustlom bio je popraćen čitanjem njegovih stihova po izboru učenika.

Nakon toga učenici su na grobu zapalili svijeću, položili cvjetni aranžman i svi zajedno se pomolili za pokoj njegove duše.

DRUŽENJE S MATOŠEM U ŠKOLSKOJ KNJIŽNICI

U utorak 17. ožujka 2015. u 12.30 sati u našoj smo školskoj knjižnici upriličili s prozom, poezijom i mislima velikog virtuoza hrvatske riječi čije ime nosi naša škola, Antunom Gustavom Matošem.
Matoševe stihove su kazivali i prozu čitali učenici sedmih razreda Tena Blagojević, Mark Fejer, Nino Frece i Jakov Ivandić, učenica osmog razreda Ella Katina Krizmanić i kao najmlađa – učenica 3.c razreda Gabrijela Perišić. Dijelove programa je, na veliko zadovoljstvo publike, vrlo nadahnuto na violini pratila učenica 7.d razreda Kristina Planinić.

Svi zajedno obnovili smo sjećanja na Matoša – prvog profesionalnog hrvatskog književnika, najvažnijeg pisca hrvatske moderne, zapadnjaka i Hrvata, osvjedočenog domoljuba i obožavatelja hrvatske riječi. U tjednu obilježavanja Dana hrvatskog jezika (svake godine od 11. do 17. ožujka) ovaj smo susret s Matošem posebno proželi njegovim razmišljanjima o važnosti hrvatskog jezika za očuvanje opstojnosti hrvatskog naroda. Evo kako je Matoš razmišljao:

„Jer i jezik je produkat naše zemlje kao mi, kao savski šljunak ili bjelolist i pjenišnik hrvatske Alpe. Hrvatski jezik je proizvod odnošaja Hrvata prema Hrvatskoj, prama prirodi, prama polju, gori, šumi i zraku, prama našim cvjetićima i našim planetima što ‘kolo vode’ kod Preradovića, i zato naš jezik ima sve posebne boje, zvukove, oblike i osobine naše zemlje; buran kao senjska bura, mekan kao dvojnice, zanijet kao procvjetala grana ružmarina, tužan kao kraška pustolina, veseo kao tambura i dubok kao mrak naših šuma i tragika našeg mora. Samo lijepa naša domovina mogaše stvoriti ljepotu divnog našeg jezika, divotu naših riječi krasnih kao naši otoci, ‘lijepi vrti morem plivajući’.”

Antun Gustav Matoš