Naša škola odala je počast velikome književniku svečanom akademijom održanom 17. ožujka 2014. godine, na dan njegova preminuća prije sto godina.

Na 37. zasjedanju UNESCO-a krajem prošle godine potvrđene su četiri važne obljetnice Republike Hrvatske: 400 godina od izdavanja knjige Machinae Novae, Fausta Vrančića, 200 godina od rođenja Josipa Jurja Strossmayera, 200 godina od rođenja Ivana Mažuranića i 100 godina od smrti Antuna Gustava Matoša.

Kad se govori o Antunu Gustavu Matošu, može se čuti da je bio lirik, polemik, filozof, feljtonist, kritičar, prvi profesionalni književnik, dezerter, melankolik, nacionalist, impresionist, čelist, simbolist, tradicionalist, modernist, prznica, pripovjedač… Antun Barac o njemu kaže da je u prvom redu „tip lutalice koji mijenja gradove i zemlje, koji luta po svim mogućim kulturama i literaturama, ne zaustavljajući se nigdje definitivno, osjećajući, sa svojim nemirnim srcem, vječnu potrebu da se kreće.“

Nježan i buntovan, prkosan i rezigniran, patnik i borac, u naše uske prilike unosio je širinu europskoga gledanja pa živi prvi s europskom literaturom i pomiče naš književni interes posve na Zapad. Arhaičan, pun proturječja, izjedan nemirima, čitavo svoje djelovanje podredio je samo jednom zahtjevu: traženju i otkrivanju Ljepote.

Nježan, nazubljen, igličast cijeloga života, nerazdvojna cjelina šešira i mršavosti, zajedljivosti, lirizma i kavanske enciklopedije- sve je to AGM – trigram slavan kao hollywoodski MGM.

Dirljivi stih I DOK JE SRCA, BIT ĆE I KROACIJE svojom popularnošću najviše pridonosi tome da nam je Matoš na ustima kao primjer istinskog, velikog, beskompromisnog, ali posebnog kova, domoljuba. U tom duhu naša istinska Hrvatska, učenici od drugog do osmog razreda, pripremili su uz pomoć svojih učitelja glazbeno-scenski recital pod naslovom Jedne duše tajna. Na svečanoj akademiji nastupili su učenici Jakov Ivandić, Ela Katina Krizmanić, Matej Mlinarić, Jelena Jarak, Marin Zidarić, Marta Alerić, Dorotea Juričko, Tena Blagojević, Katarina Martinović i Elizabeta Barišin. Na violončelu i klaviru gostovali su Jakov Kunjko i Srebrenka Despot, a naše bivše učenice Tamy Zajec i Vendy Zajec izvele su jednu plesnu točku. Uglazbljene Matoševe pjesme otpjevao je zbor škole pod ravnanjem profesorice Andreje Parac. Svečanu akademiju priredile su Marija Đerek, Blaženka Tomljenović i Vjera Mrvelj.

U čast velikom pjesniku objavljen je i natječaj kojem su se odazvali mnogi učenici naše škole rišući i pišući na temu Portret AGM-a. O svojoj prosudbi likovnih i literarnih uradaka govorio je uvijek dragi gost i prijatelj škole, pjesnik Enes Kišević i učiteljica Likovne kulture Helena Habdija. Izložbu vrijednih učeničkih radova posjetitelji su nakon svečane akademije mogli vidjeti u auli škole.

17. ožujka 1914., prije sto godina, u 2 sata i 15 minuta iza ponoći, teške oči sklopile su se na vječni san, željeznicu je progutala daljina, pisaljka vješta pisara napisala je svoj zadnji stih. U četvrtak, 19. ožujka 1914. pljuštala je kiša. A kad su ga spuštali u grob, sunce se probilo blijedim zrakama kroz rastrgane oblake. Darovali su mu besplatni grob. Društvo hrvatskih književnika odlučilo mu je oprostiti 110 kruna duga. Njemu kojemu smo svi mi dužnici. Držali su komemoracije, mnoge sažalnice stigle su u Jurjevsku 10. Svi su bili uzbuđeni, kao da nisu vjerovali da je to moguće – da Matoša više nema. I svi su potajno očekivali da će se odnekud pojaviti među njima i kazati: “Dečki, jeste vidjeli kako je lijep bio moj sprovod!“

Čekali su vic, ali nije ga bilo. Jedini vic kojeg je Matoš propustio izvesti, jedina šala i podvala koju je uskratio svojim bližnjima.

Tko da odredi tko je pravi Matoš kad je on sve što smo o njemu rekli, a i više od toga.

Mi ne doživljavamo ovo ili ono od Matoša, već njega samoga, njega koji se nikad neće dozvoliti strpati u jednu ladicu. A od umjetnika jedino i ostaje neprestano značenje riječi, mistična povezanost nas i njega i ..dok je srca, bit će i Kroacije!

Fotografije sa Svečane akademije povodom 100. obljetnice smrti Antuna Gustava Matoša pogledajte u našoj galeriji fotografija.

Vjera Mrvelj