Učenici i djelatnici škole na Dan sjećanja posjetili su Vukovar.

Vukovar, 18. studenoga 2010.

Tridesetak učenika i nekoliko profesora i djelatnika naše škole nazočilo je u Koloni sjećanja na ratna zbivanja koja su se dogodila u Vukovaru 18. studenoga 1991. godine.
Premda su neki od nas već nekoliko puta bili u tom mučeničkom, ali ponosnom gradu, uvijek je taj dolazak nešto posebno, drukčije od onog prethodnog.
Rano je jutro. Još se nije razdanilo. U autobusu je ugodno i toplo, čuje se tiha glazba s neke radio-postaje. Promiče slavonska ravnica u onoj matoševskoj atmosferi u kojoj «magle skrivaju kućice i toranj». I doista, tek zvonici osamljenih crkvica izviruju kroz maglene pramenove.
Nakon nekoliko sati vožnje stigli smo u Grad, u njegovu luku koja se pružila uz široki Dunav što se nijemo vuče mimo nas. Na drugoj strani obale opet one mrke matoševske vrbe što se crne crnim vranama. Njihovo graktanje potresa dušu i doziva u sjećanje onaj dan prije 19 godina kad je padala ledena kiša i bilo strahovito hladno. Nakon tromjesečne bjesomučne opsade grada i nakon njegova pada u zločinačke ruke, izašli su ispaćeni ljudi iz ruševina svoga grada od kojega nije ostalo ništa. Pa ni sjene stabala.
Mislio je krvnik da ga je pokorio, zgazio, raznio, ali on je duboko bio skriven u srcima svojih ljudi; kako reče divni čovjek Siniša Glavašević : Grad – to ste vi!
Danas, 19 godina poslije, rijeka ljudi, veća i silnija od Dunava, slila se u Vukovar i krenula njegovim ulicama. U tišini, u dostojanstvu, u nekom neizrecivom ponosu nas Hrvata kojeg nosimo i prije «od stoljeća sedmog». Kao da su oživjeli svi oni koji su oduvijek sanjali svoju Domovinu, kojima su glave ostajale podno panjeva u Bečkom Novom Mjestu i na svim ostalim stratištima, koji su učinili ono najveće što čovjek može – dati život za svoga bližnjega, za slobodu, za dostojanstvo, za to malo zemlje koja nam znači više od svega.
Idemo kroz grad svečano tihi, pod sjajem hrvatskog stijega koji nam pokazuje put kroz čitavu povijest. Zvona neprestano bruje, odjekuju. Ide naš Matoš s nama u koloni i govori: udari me zvono klatnom usred grudi.
Obnavlja se grad, ali rane su i dalje vidljive. Još uvijek stoje mnoge ruševine izrešetane mecima, razvaljene granatama. I pitamo se je li ponovno izgrađen onaj Sinišin izlog «u kojem smo se divili vlastitim radostima», ono kino «u kojem ljudi gledaju najtužniji film«?
Dolazimo u podnožje vodotornja načičkanog mnoštvom golubica, tih simbola nepokorenog grada. Nikad se vodotoranj nije srušio. Pun je rupa, ali kao da se smije. Iz inata. Ubijali su nas kroz svu povijest, ali nas nisu mogli ubiti. Mi smo uvijek izlazili jači, dostojanstveniji, ne bježeći u svoj strah, ne odrekavši se sebe.
Na vukovarskom memorijalnom groblju zapalili smo svijeće, položili ružu, odali počast svim hrvatskim braniteljima koji su pali u obrani Domovine da bismo mi danas mogli u miru stajati ovdje, biti svoji na svome, govoriti drevnim i lijepim jezikom Hrvata, u zemlji u kojoj nas odgajaju da mislimo lijepo, činimo dobro, da se znamo smijati, da naše ruke nikad ne uprljaju ničije djetinjstvo, u kojoj nas uče da ljubimo.

« A Tebi, velika, sveta prošlosti i Tebi žrtvovana krvi, čast i slava na sve vijeke !» (Henryk Sienkiewicz)

Vjera Mrvelj

Fotografije posjeta Vukovaru možete pogledati u našoj galeriji…