Osnovna škola Antuna Gustava Matoša-Zagreb

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

„Ovaj vaš mali bit će veliki čovjek, njegovo će se ime mnogo spominjati, ali mnogo će i trpjeti!“ – riječi su babice upućene majci Mariji nakon Matoševa rođenja. I zaista! Rodio se velik čovjek: prozaik, pjesnik, kritičar, polemičar, putopisac, feljtonist, čelist, učitelj, uzor… Sve to samo u tri riječi: Antun Gustav Matoš.

Naš prvi profesionalani književnik, najvažniji pisac hrvatske moderne, zapadnjak i Hrvat, osvjedočeni domoljub i Europejac kozmopolitskih vidika rođen je u petak, 13. lipnja 1873. u Tovarniku u Srijemu. U drugoj godini života dolazi u Zagreb, grad kojem će posvetiti svu svoju ljubav i velik dio svog literarnog djela. Gustlovo pravo zagrebačko djetinjstvo odvija se u Jurjevskoj broj 10.

Majka je često pričala o bujnoj Gustlovoj fantaziji u djetinjstvu, čudnoj svojevoljnosti i ponosu, ali i mekoći i nježnosti. Bio je iskren, osjećajan, znao se umiljavati i razoružati kad bi što skrivio. Od najranije mladosti, pa kasnije kao gornjogradski gimnazijalac, roditeljima je zadavao dosta briga. Gimnaziju je pohađao sa Stjepanom Radićem i Vladimirom Vidrićem, s kojima je i prijateljevao, ali po školskom uspjehu nije se s njima mogao mjeriti. Matoš nije bio slab đak zato što je slabo pamtio ili što je bio slabije inteligencije, nego zbog svoje nemirne buntovničke prirode. U gimnaziji je učio i francuski i violončelo, ali je bio poznatiji kao zagrebački fakin. Premda nezavršene gimnazije, Matoš 1891. postaje slušač prvog semestra Vojnog veterinarskog instituta u Beču, ali već na prvoj godini gubi pravo na stipendiju jer ne polaže kolokvijalne ispite. U Beču ostaje samo nekoliko mjeseci. Tu se razbuktavaju mladenačke maštarije i želje za novim putovanjem i velikim svijetom. To je doba njegovog literarnog prvijenca, novele „Moć savjesti“, objavljene u ondašnjem vrlo uglednom časopisu „Vienac“ samo dva mjeseca nakon njegova devetnaestog rođendana. To ga je učvrstilo u odluci da se posveti pisanju. U tome ga je donekle spriječio poziv na služenje vojnog roka. Svejedno nastavlja pisati, a istovremeno u njemu sazrijeva ideja o bijegu iz vojske i dezerterstvu u Srbiju. Svoj je naum ostvario jednog vrućeg dana u mjesecu kolovozu, nešto prije objeda, kad je iz svoje stare kuće u Jurjevskoj izišao s prijateljem i suputnikom u bijegu iz Zagreba i porobljene Hrvatske. Stiže u Beograd. Matoš – čelist, novinar, literat… Sve su to snovi, ali od snova se ne živi. Pogotovo ne u tuđini. Bilo je teško, bolovao je, a stalna pratiteljica bila mu je glad. Ipak, marljivo piše i svoje književne tekstove šalje zagrebačkim časopisima. Oni su puni nostalgije za rodnom grudom koja će ga pratiti svih trinaest godina lutanja po svijetu. Slijede Beč, München, Ženeva. Svo vrijeme izbivanja iz domovine Gustl piše kritike, eseje, feljtone i putopise. Tu vrstu literature on drži manje važnim podvrstama-„novinarčenjem“, na koje je oprisiljen da bi preživio. Svu nadu ulaže u «čistu književnost», u svoja pjesnička i prozna ostvarenja, misleći da će ga upravo ona nadživjeti i da će ga po njima pamtiti generacije. U svojim se procjenama donekle prevario jer upravo njegov feljtonističko- kroničarski rad, kritičarsko-esejistički tekstovi i polemike odišu svježinom duha, veličinom dara i nesvakidašnjom Matoševom erudicijom.

I konačno, posljednje mjesto boravka Matoša-emigranta-Pariz, u kojem se rađa njegova literarna zrelost. U središtu svjetske kulture i umjetnosti s kraja devetnaestog stoljeća, nezavršeni gornjogradski gimnazijalac i boležljivi emigrant nije ustuknuo pred blještavilom velegrada, našavši se usred svoga mladenačkog sna. Susretao je ljude koji će usmjeriti i obilježiti njegov život i rad. Pariz ga nije u potpunosti zarobio- njegove misli i njegovo srce pripadaju Zagrebu i Hrvatskoj. Svim nedaćama i tjeskobama koje ga guše nastoji se oduprijeti žilavošću svog duha i dopisivanjem s rodbinom i prijateljima. Zbog vrlo teške materijalne situacije zauvijek napušta Pariz i vraća se u Beograd. Mislima je u Hrvatskoj, ali povratka u domovinu za emigranta Matoša još nema. Ipak, u te tri i pol godine, više puta ilegalno prelazi granicu, kriomice putuje po Hrvatskoj, posjećuje Zagreb, Zagorje, Turopolje. Na tim putovanjima nastaju njegovi putopisi koji su proglašeni nenadmašenim poetskim izrazom.

U siječnju 1908. Matoš se vraća u Zagreb. Ono što osjeća u ponovnom susretu s voljenim gradom opisat će kasnije u feljtonu „Kod kuće…“: „gdje zidovi i krovovi govore jezikom Domovine i prošlosti. I sada mi se zna dogoditi da sanjam kakoležim bolestan i nemoćan, bez igdje ikoga, u pariškoj mansardi ili u vlažnom ćumezu beogradskom, sa perspektivom boemske bolnice i bezimenog groba, pa kad se budim, suho lišće orahovo šušti u poznatom vrtu, zviždanje iz tvornice zove radništvo poznatim zvukom, kroz mekoću jesenskog uzdaha ide ususret novom danu Angelus kao prastara, uvijek ista starogradska molitva, sunce se diže na istom mjestu na Šalati, nalijevo od Kalvarije, a pod glavom-jedini jastuk gdje se može počinuti: jastuk domaćeg krova, meki, topli vanjkuš zagrebački!“ Matoš je još uvijek dezerter, skriva se pred policijom, bolestan je, izgladnio, umoran, ispaćen i izgledom puno stariji od trideset i pet godina.Unatoč svemu tome njegov ga satirički i polemički duh ne napušta. Nikada prije ni poslije Matoša u zagrebačkom tisku nije bilo toliko polemika, svađa, smionosti i jačine izraza. Javno je polemizirao sa svim pismenim i nepismenim suvremenicima. Nije bio zlopamtilo i nikad nije mrzio protivnike. Mnoge javne polemike završavale bi uz čašu i druženje. Stalo mu je bilo tek do javnog zezanja i sprdanja, da razdrma zagrebačku malograđansku sredinu, što mu je ubrzo i uspjelo, jer bi se novine s njegovim polemikama i kritikama u trenu rasprodale.

Bez stalnog zaposlenja, živi boemski, vrijeme provodi u zagrabačkim kavanama, ali ne odustaje od pisanja. Bolestan i umoran, dobiva 400 kruna pomoći i odlazi u Rim na liječenje. U Zagreb se vraća neizliječen i izmučen od putovanja. Sve češće ga muči kašalj, pati od glavobolje, teško guta i gubi apatit. Potkraj prosinca 1913. smješten je u bolnicu Milosrdnih sestara u Vinogradskoj ulici. Zagreb o tome još ništa ne zna jer Matoš i na bolesničkoj postelji još uvijek piše i objavljuje feljtone. Početkom 1914. god. operiran mu je rak grla. Svi se nadaju ozdravljenju i skorom izlasku iz bolnice. No, to je bio početak kraja. Kulturni Zagreb napokon se zabrinuo, a novine su organizirale javno skupljanje milodara za teško bolesnog književnika. Saznavši to, Matoš je ogorčeno protestirao: „Imam još uvijek prijatelja i rođaka i nikako ne bih mogao primiti milostinju od nepoznatih ljudi, to me kao književnika duboko ponizuje.“ U bolnici ga svakodnevno posjećuju prijatelji, majka, braća Milan i Leon i sestra Danica. Brat Milan donio mu je komplet najnovijeg izdanja cjelokupnih djela K.Š.Gjalskog. S knjigom „Pod starim krovovima“ u ruci, umro je u utorak, 17. ožujka 1914. u 2 sata i 15 minuta nakon ponoći. Otišao je čovjek, a ostao pjesnik. Nadahnjuje nas njegova energija. S njim u srcima bogatiji smo i bolji, nacionalno osvješteniji i samosvjesniji, ispravni i uspravni. S njegovom duhovnom baštinom možemo do potpunijih nas, i zato će ona trajati dovijeka, sve dok bude živjela književnost koju pišemo hrvatskim jezikom i zovemo hrvatskim imenom.

NOTTURNO

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća-miris jak i strasan
Slavi tajni pir.

Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.

S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visinâ;

Kroz samoću, muk
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

1909.

Na vješalima. Suha kao prut.
Na uzničkome zidu. Zidu srama.
Pod njome crna zločinačka jama.
Ubojstva mjesto, tamno kao blud.

Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut,
Jer takvo lice ima moja mama,
A slične oči neka krasna dama:
Na lijepo mjesto naveo me put!

I mjesto nje u kobnu rupu skočih
I krvavim si njenim znojem smočih
Moj drski obraz kao suzama.

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,
Ko lopova, dok njeno ime briše,
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija.
Što sve mi draža biva što je starija.

Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.

Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,

Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio;

Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi

S kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.

Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj Kroacijo,

Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!

ANTUN GUSTAV MATOŠ (1873. – 1914.)

NOTTURNO

1909.

GOSPA MARIJA

Kontakt

Info