Učenici osmih razreda i njihovi profesori, posjetili su 30. travnja 2014. godine dva značajna grada na istoku naše domovine, Đakovo i Vukovar.

Put je bio vrlo ugodan iako su tamni oblaci nagovještavali kišu i opasnost da se uopće ne izađe iz autobusa. Ona će nas zapljusnuti tek na samom kraju kao finale našeg puta i to na posebnom mjestu-u Vukovaru.

Ljepotom ovog dijela Lijepe Naše bio je osupnut i oduševljen i sam rimski car Marko Aurelije Probus koji je još prije 1800 godina dao na ovom mjestu sagraditi vinograde koji još i danas daju čuvenu kapljicu-đakovački rizling.

Đakovo je oduvijek zvan „biskupskim gradom“ u kojem su stolovali biskupi koji su ga obilježili svojim utjecajem i djelovanjem još od 13. stoljeća. Osobit pečat Đakovu dao je biskup Josip Juraj Strossmayer koji je dao sagraditi impozantnu katedralu, baziliku sv. Petra, izdaleka vidljivu u ravnici. Gradnja je trajala 16 godina, utrošeno je nevjerojatnih 7 milijuna komada cigle koja se pekla u gradu.

Osobitost Đakova je i ergela konja lipicanaca, a sama povijest ergele počinje biskupskom darovnicom deset arapskih konja 1506. premda se kao godina osnivanja uzima i 1374. kad je biskup Mijo imao ergelu od 90 konja kojih se broj povećavao, ali većina konja, kako to obično biva u ratovima, izginula je, kao i biskup Đuro, na Mohačkom polju 1526. u borbi s Turcima. Od 19. stoljeća ergela se iz Lipica seli u Đakovo i otad počinje uzgoj tih ponosnih sivobijelih ljepotana koji su za oko zapeli i engleskoj kraljici. Đakovačka ergela se svrstava među najstarije ergele u Europi.
Nakon razgledavanja veličanstvene katedrale, kratkog odmora na simpatičnoj pješačkoj ulici-Korzu i posjeta Državnoj ergeli krenuli smo prema Vukovaru.

Koliko god su učenici bili pripremljeni i oboružani znanjem o svemu što se događalo u tom gradu tijekom Domovinskog rata, sve je to ipak bila teorija, ili tek neka slika u glavi nakon odgledanih dokumentarnih filmova ili pak interpretiranja Priče o gradu Siniše Glavaševića.

Grad nas je dočekao u sjeni oblaka koji su se nadvijali nad njim. Premda u njemu ima sve manje ruševina i prostrijeljenih zidova koji su nekad sačinjavali nečiji dom, premda se sve čini „kao da tu rata nije ni bilo“, nešto nevidljivo lebdjelo je oko nas i uvuklo nam se u dušu i srca, neka tuga, neki ponos, neki inat i sve što sada pišem ne pripada više nekoj reportaži ili izvješću o terenskoj nastavi, nego onome što su osjećali i profesori i učenici koji su se pak rodili daleko iza rata.

„Da se ne zaboravi“- zove se dokumentarni film o stradanju vukovarske bolnice, o ljudima koji su u njoj tražili ne samo zdravstvenu pomoć, nego i utočište jer im je sve bilo razoreno, o ranjenicima koji su odvedeni u mrak, u već pripremljene jame, o novorođenim bebama koje nisu preživjele, o veličini ljudskog srca koje je i neprijateljske vojnike primalo kao ranjenike kojima treba pomoć…

Emocije su se uskovitlale, suze su potekle, jecaji…Nitko nije ostao ravnodušan u podrumu bolnice u kojem vrijeme kao da stoji. Poput nijemih gipsanih likova koji u tišini nijemo pričaju svoju priču. Da se ne zaboravi.

A vani niču trgovački centri, niču čak i zgrade, ali u njima nitko ne stanuje jer, kako reče naš vodič i hrvatski branitelj Martin, „nema naroda“!

Tužna je činjenica da je samo u jednoj tvornici, kakva je bila Borovo, radilo 20 000 ljudi prije rata, a sada stoje ruševine, nema strojeva, nema ničega..

Promiču nam pred očima prostrana polja zasađena kukuruzom i pšenicom, velike štale pune šarenih krava, sve u vlasništvu Poznatog Nekog, ali opet je malo posla za ljude jer veliki dio obavljaju strojevi.

Na putu prema Ovčari otvorilo se nebo i pustilo obilnu kišu. Ko ogromne nebeske suze nad ovim gradom koji će još dugo, dugo, liječiti svoje rane. Gradom koji je cijelo vrijeme bio skriven u svima nama, da ga krvnik ne nađe , kako je to rekao besmrtni Siniša Glavašević.

I koliko god ovaj narod bio uništavan, proganjan, demoniziran, ima u nama svima ono nešto neuništivo, ono predivno , što je naš dragi Antun Gustav Matoš sročio u najljepšu hrvatsku misao i ikad napisan stih : I DOK JE SRCA , BIT ĆE I KROACIJE!

Prepuni dojmova i još nesvjesni činjenice da je ovoj generaciji, u ovom sastavu, to bila posljednja terenska nastava, stigli smo u kasnim večernjim satima pred našu školu.

Vjera Mrvelj