GORDI JABLAN ILI ŠAPAT O JEDNOM ŽIVOTU

U sjećanje na hrvatskog književnika

Prošlo je više od čitavog stoljeća, točno 107 godina od smrti Gustla Velikog, Grabancijaša, Stekliša, Rabbija, Antuna Gustava Matoša, jednog od najvećih i najmarkantnijih književnika u povijesti hrvatske književnosti i uopće hrvatske misli, kako one književne, tako i one političke. Odan do kraja i bez ostatka svojoj „dragoj naciji“, svojoj Kroaciji, ostavio nam je u baštinu neprocjenjivo književno blago, a gledano iz današnjeg kuta, i svoje proročke riječi koje su u suvremenoj Hrvatskoj itekako aktualne. U nemogućnost da mu iskažemo poštovanje prigodnim recitalom ili kakvom glazbeno-poetskom večeri, zbog trenutne epidemiološke situacije, pustimo njega da govori poneki detalj o svojoj književnoj i životnoj ostavštini u kojoj se, kaže Miroslav Krleža, „jasno zrcali čitav život nesretnog čovjeka koji je umro mlad i kome se grafička linija snage i talenta stalno dizala uvis“.

„…Bježao sam iz vojničkih tvrđava i uza kao bjegunac, svađao se s pola naroda, prelazio granice s tuđim putnicama, poznavao sam tjeskobu pred ljudima i pred mizerijom gladne sudbine. Dobar sam Zagrepčanin, prem nisam „ rođeni kajkavac“, prem sam Fruškogorac.

U Zagrebu sam dobio prve batine, štampao prvu priču, razbijao sam obloke, loptao se, špekulao, bio potresen potresom, tu sam se posljednji put napio od sreće, za okladu vadio zdravi zub u kafani, poznavao sam tuškanačke fakine, svirao u muzikšulu i katedrali, krao grožđe u vinogradu, pušio kradom… Čisti sam Hrvat! Ako je to nešto konzervativno, onda sam konzervativac. Živio sam kao čelist od muzike 15 godina u inozemstvu, prošavši cijelu modernu orkestralnu i komornu muziku, rođen u muzikalnoj kući i upućen odgojem, radom, iskustvom i čitanjem u tajne svih muzikalnih struja. Ali kao literat i novinar smatram se tek muzikalnim amaterom. Ja sam kao pisac vrlo, vrlo ponosit, ponosniji nego kao čovjek. Taj ponos me drži više od kruha.

Nema pisca o kojem se tako različito sudilo kao o meni. Jakša Čedomil me „ignorovao“, što mi je milije nego da o meni pisaše. Drugi pisahu o meni i odviše. Jednima sam tragičan, g. Tresiću sam humorist. Nekima nisam objektivan, nemam kompozicije, nekima sam čovjek kontrasta, da nisam istinit, ali da dobro pišem i komponiram. G. Hinkoviću sam propalica, vucibatina, plaćenik, „deveti brat bez glave“… Glupa je laž da sam suradnik „svakih novina koje me plaćaju“! Ali istina je da mi Pokret nije platio ni pišljiva boba! Novi list nije mi honorirao nijedan članak! Ni Agramer Tagblatt ne posla mi honorara za posljednji članak na koji već zaboravih. U mnoge omladinske listove pisao sam besplatno ili za najbjednije honorare. Ja se još nikad nisam ni s kim posvađao radi literarnih motiva. Ja sam baš zato fakin i boem da bih mogao biti što veći gospon kao pero, a samo je ono gospon koji ne može lagati!

Zabranjujem vam da mi se na grobu diže hladna mramorna ironija. Već od same pomisli na spomenik ježi mi se koža. Ne dižite mi, dakle, spomenika jer će mi kruta glava nikom poniknuti, bijeli mramor porumeniti, a kamenito oko proplakati!…“

Toga dana, 17. ožujka 1914. ura je pokazivala 2 sata i 15 minuta kad mu je olovka ispala iz ruke.

„ Učitelju dragi, nek te Tvoja boginja Croatia primi u svoje majčino meko krilo, nek Te pospe gugutom priča Tvojih, o junacima tvojim : Svačiću kralju, Bakaču banu, Gupcu seljaku, o buntovnicima Tvojim, Zrinjskom i Frankopanu, o učiteljima Tvojim: Strossmayeru i Starčeviću. Nek Ti kraljica Tvoja daruje grumen zagorske zemlje drage, ko najveće uzdarje svom najvjernijemu i najljepšemu pažu, koji si cio život putovao u potrazi za izgubljenom krunom kraljice svoje! Mi Ti potištena, neslobodna, buntovna mlada i nova Hrvatska, čiji si učitelj i vođa bio, dajemo suzu tešku, duboku, toplu i iskrenu, biser zavjetni i sveti, i dar ljubavi naše!“ (Milan Antić, student prava)

Vjera Mrvelj