U sklopu projekta Hrvatska tradicijska kultura, koji se provodi u našoj školi, zvonjava i zvončari obilježili su ove godine vrijeme maškara.

Već početkom veljače škola je zasjala u novom karnevalskom ruhu. Sa zidova i panoa promatraju nas veseli zvončari koje su svojim trudom izradili naši učenici.
Učenici viših razreda, članovi likovne skupine, Mladih knjižničara i povijesne skupine, unijeli su na pokladni utorak duh tradicije u našu školu. Obučeni kao zvončari, obilazili su prostore škole i upoznavali učenike i djelatnike sa starim pokladnim običajima Kastavštine. Sve je dokumentirano te ste pozvani da u našoj foto galeriji pogledate što se sve događalo.

Na pitanje koje bi duhove, poput zvončara koji su u prošlosti tjerali duhove zime, tjerala moderna maska npr. super junak/inja Superškolarac/ka odgovorili su nam učenici 3. i 4. razreda.

Superškolarka bi tjerala duhove mojeg straha da neću moći naučiti gradivo. Otjerala bi strah da se dobije jedan iz testa. Otjerala bi opasne igre da se nitko ne ozlijedi.

Iva Mikuljan, 3. c

Tjerala bi duhove loših ocjena i neznanja. Otjerala bi zle ljude koji prostače i tuku druge. Otjerala bi ljude koji ratuju i ne daju nam mira da možemo mi djeca mirno živjeti. Otjerala bi moju lijenost da mogu mirno učiti.

Karla Penić- Ivanko, 3. c

Tjerala bi duhove zločestih učenika/ca zato da nam ne naude. Duhove straha da se ne bojimo kad smo u nevolji. Duhove lijenosti da možemo učiti kada nam se ne da.

Sara Huseinčehajić, 3. c

Da sam ja Superškolarka tjerala bih zle duhove, ljude i hladnoću. Prizivala bih proljeće i toplinu. Da bude toplo i lijepo. Da više nema hladnoće nego da sunce sja, ptice cvrkuću i da se livada šareni zato jer je puna cvijeća.
A što je sa zlim ljudima? I njih ću otjerati tako da ostanu samo dobri ljudi koji će se brinuti o svemu. A ovi zli ljudi moraju se popraviti ako žele da im bude lijepo.

Marija Bencun, 4. b

Da je meni Superškolarac biti mijenjao bih bilježnice za kompjutere. Ne bi bilo novca nego bi svatko uzeo onoliko koliko mu treba. Tjerao bih one koji su zločesti. Pomagao bih bolesnima. Nastava ne bi bila u osam nego u deset. Škola bi bila malo dulja. Ceste bi bile pune cvijeća i škole pune sreće.

Oton Blokar, 4. b

Da sam ja Superškolarka svijet bi bio baš lijep. Tjerala bih strašne duhove. Magla i kiša bile bi samo u nuždi. Dozivala bih sunce i šareno cvijeće. Tuga i zloba bi pobjegle glavom bez obzira. Svijetom bi zavladalo veselje, smijeh, radost i sreća. Ružnim stvarima bilo bi kobno. Ovaj svijet bio bi kao najljepša bajka.

Paula Rossini, 4. b

MASKE KOJE NAS PREDSTAVLJAJU

Mi, ljudi, oduvijek smo tražili uzore. Tražili smo svoje uzore u nama bliskim osobama, u slavnima, u bogatima… svugdje. Uvijek smo voljni podržavati, iz gomile vikati riječi potpore nekome tko se bori za nas, nekome koga volimo, nekome za koga vjerujemo da predstavlja naš način života, sav naš narod, kulturu, vjerovanja…

Nekada su to bili zvončari.

Priča počinje u nekom malom selu, gdje je trenutačno sve užurbano, spremno za dolazak bučnih maski. Žene pospremaju i peku meso za slavljeničku večer, nemirna djeca koja u zraku ćute miris pečenki i neku neodređenu napetost. Jedno mlađe dijete upravo vuče za rub halje svoju majku, koja ga, ionako preko glave u poslu, tjera od vruće peći. Već veća kćerka ga nato stavlja na stolicu i žurno odlazi do susjede po još brašna. Ovako je u svakoj kući, te su pripreme u punom mahu, a sve to sa smiješkom promatra jedan starčić koji, sjedeći na nekom panju, zamišljeno gladi svoj oveći, prosijedi brk. O, da, sjeća se on! Sjeća se kada je i on sam bio zvončar, kada je bio bodren i kada su ljudi zažarenih obraza uzvikivali njegovo ime, kada je cijela večer bila osvijetljena bakljama, lomačom za lutku i zvijezdama. Djeca su se uklanjala i bježala pred njim, vrišteći i smijući se, kada su ga djevojke gledala s divljenjem…
Zamutile mu se oči od sjećanja, pa sa žaljenjem pogleda svoje usahlo tijelo, osloni se na štap i uputi u smjeru mirisne pečenke. Nadao se komadiću.

Uvečer je bilo veselo, puno vina koje je prezimilo i one već spomenute pečenke.

Zvona su zvonila, zvončari su nakon parade skinuli strašne maske s glava, smijali se i pili, a djevojke namigivale ili se, ukoliko nisu opet prasnule u smijeh prisjećajući se kako je jednom postarijem zvončaru (koji je očito malo preduboko pogledao u svoju čašu žestice) pala maska za parade, potiho raspravljale. A onaj starac?

On je pričao svojim unucima priču o zvončarima, o onima koji svake godine tjeraju zimu, o njihovim zaštitnicima, herojima. Dobrano nakon ponoći su se svi uputili svojim kućama, umorni no dobro raspoloženi, a vjerojatno i malo pripiti.

Oni su proslavili još jedan završetak doba hladnoće i nestašice, te se razveselili još jednom proljeću, radosni što su njihovi zaštitnici, zvončari, opet pobijedili zimu.

A mi? Čijoj se mi pobjedi nadamo, koga bodrimo, slavimo, tko je naša maska pod kojom se ujedinjujemo? Svaka kultura vam na ovo nudi bar jedan odgovor. Ali zvončari su bili nekada, a mi smo sada. Tko je maska sadašnjeg svijeta, predstavnik puta u naše proljeće? S obzirom da se danas moramo boriti, ne samo protiv zime, već i globalnog zatopljenja, koje je puno podmukliji neprijatelj, treba nam netko doista snažan. Netko tko će biti kao vatra, koji će nas ujedno i grijati i uništiti zlo, kome ćemo moći klicati. Treba nam maska modernog svijeta, maska koja predstavlja ovo doba tehnologije koje je ujedno divno i strašno zbog goleme štete koju može nanijeti.

Bilo bi smiješno da maska bude neko glomazno stvorenje sirove snage, jer danas to zaista nema smisla. Mislim da naša maska mora biti Internet. Internet je, kad se dobro upotrebljava, najmoćnije oružje današnjice. To je velika riznica znanja, misli, ljudskih razgovora i osjećaja, te time možda najbolje opisuje tko smo. To je mreža preko koje možemo učiti, upoznavati druge i činiti mnogo više na svjetskoj razini no ikada prije.

Uvjerena sam da ako dovoljno upoznamo globalno zatopljenje, da ćemo ga se brže htjeti riješiti. Sada svatko ima priliku za borbu. Internet je, ponajprije, oružje za osvješćivanje, a sa osviještenošću možemo učiniti čuda. Internet u svojim memorijama sadržava milijune napisanih poruka, te svaka od njih opisuje nas, naše ljubavi, prijateljstva, želje, kulture i znanstvena otkrića. On nas sve povezuje i ujedinjuje kao ljudska bića. Internetom možemo milijune podučiti, podariti im nova otkrića na dlanu i s tako malo truda, što će reći s par klikova, doznati toliko puno. Ova maska nas sve povezuje i zato sam uvjerena da je to naša maska.

Voljela bih da i ove godine tu masku ponosno nosimo, da njome osvijetlimo nepoznate kute svemira, upoznajući tako sami sebe i slaveći divan dan kada ćemo riješiti probleme koje smo odagnali od sebe, zahvaljujući tome što smo se upoznali, povezali i kao tisuće kapi stvorili dugu. I na taj dan će se Zemlja prestati zagrijavati.

Iva Tutiš, 8. d