Neka se nikad ne zaboravi!

 Iz svake škole u Hrvatskoj iz godine u godinu učenici osmih razreda odlaze na dvodnevnu terensku nastavu u Vukovar kako bi shvatili važnost i okolnosti Domovinskog rata i kako nikad ne bi zaboravili na njegovu žrtvu, žrtvu ljubavi prema domovini.

Ove je godine došao red na nas da posjetimo Grad Heroja. Zaputili smo se u Vukovar u rano jutro još pospani i nesvjesni svega što nas čeka. Po dolasku u Vukovar poslušali smo u bivšoj vojarni dva uvodna predavanja koja su nam pobliže objasnila okolnosti koje su dovele do rata. Ondje smo bolje upoznali situaciju u kojoj se Hrvatska našla 1991. godine i saznali pojedinosti o ratu. Naglašeno je da je rat je bio obrambeni, da je riječ o srpskoj agresiji na Hrvatsku te da Hrvatska nikad nije imala namjeru napasti neku drugu zemlju. Vukovar se tako našao na prvoj crti obrane, uz samu granicu sa Srbijom. Grad su napadali vojnici Jugoslavenske narodne armije, kao i srpska paravojska, a branili ga stanovnici grada, Vukovarci, branitelji koji nisu imali dovoljno oružja te nisu bili vojnici, ali su odlučili braniti svoje kuće, domove, svoj grad. Iako je omjer snaga tada bio 1:20 i stanovnici nisu imali velikih izgleda za preživljavanje, ostajali su u gradu. Ostajali su tamo iz ljubavi i neke lude hrabrosti. Nakon predavanja posjetili smo Gradski muzej Vukovar gdje smo imali priliku vidjeti prekrasne slike i umjetnine. Nakon gradskog muzeja slijedio je Muzej vučedolske kulture u kojem smo mogli vidjeti naprednost tadašnjih stanovnika toga područja. Ispostavilo se da su Vučedolci bili jedan od najrazvijenijih naroda, a njihova kultura ravna onoj drugih velikih civilizacija toga doba, iako to većina ljudi ne zna. Slijedilo je slobodno vrijeme u centru grada koje je većina nas iskoristila za šetnju gradom ili klizanje na malom vukovarskom klizalištu. Nakon večere organiziran je odlazak u disko gdje smo imali 2 sata za zabavu.

Idućeg smo dana odmah nakon doručka posjetili Spomen-dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti. Trpinjska cesta je cesta na kojoj je palo najviše srpskih tenkova, ali je poginulo i puno hrabrih branitelja koji su unatoč nedostatku oružja rušili tenkove. U Spomen-domu su na zidu ispisana imena branitelja koji su ondje poginuli. Zbog lošeg vremena nismo mogli prošetati Kukuruznim putem ili  Putem spasa, no znamo to je bio put kojim je mnogo Vukovaraca pobjeglo, ali i na kojem je mnogo Vukovaraca umrlo pokušavajući izaći iz okupiranog grada. Posjetili smo i Mjesto sjećanja – Vukovarsku bolnicu koja je u to vrijeme primala 20 – 50 ranjenika svakoga dana. U bolnici je svakog dana bilo oko 200 – 250 ranjenika, a zadnjih tjedana okupacije čak 450 i više. Iako je to nepojmljivo i na bolnicu su bacane bombe, te su uvjeti bili strašni, bio je otežan dotok vode i struje. Unatoč svim problemima koje je bolnica imala za vrijeme rata, rođeno je čak 16-ero djece. Na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata mogli smo vidjeti tužnih 938 bijelih križeva u spomen na 938 poginulih branitelja od kojih su mnogi bili tek dječaci i momci od dvadesetak godina. Nakon groblja slijedio je i Spomen-dom Ovčara, nekadašnja farma na koju je dovedeno 267 ranjenika iz Vukovarske bolnice koji su ondje mučeni fizički i psihički. Četvero je muškaraca umrlo već od samog mučenja. Nakon mučenja 260 ljudi je u 7 skupina odvedeno na polje gdje su svi strijeljani, ubijeni. Među ubijenima bio je i dečko od 16 godina te 3 žene od kojih je jedna bila trudna 6 mjeseci. Na tom mjestu stradao je i Siniša Glavašević, ratni izvjestitelj iz čijih izvješća su svi u Hrvatskoj mogli saznati o stanju u Vukovaru u ta tri strašna mjeseca. Nama je on dobro znan kao autor Priča iz Vukovara, u kojima autor, svjedok strašnih događaja u Vukovaru, nikad nije pokazao trunku mržnje prema onima koji su Vukovar napali. Više su to poruke nama kako se ponašati u miru i što u njemu čuvati. Na putu do Ovčare posađeno je 200 borova, a na mjestu same Masovne grobnice 200 čempresa kao simbol i za sjećanje na  200 žrtava Ovčare. Takav zločin počinjen na Ovčari jedan je od najgorih u cijelom Domovinskom ratu, zato ne smijemo dopustiti da se takvo što zaboravi. Zapamtimo datum 20.11.1991. kad je 260 civila i ranjenika mučki ubijeno i čija su tijela bačena u rupu kao da njihov život nije bio važan. A ova grobnica samo je jedna od mnogih takvih diljem Hrvatske. Prije povratka u Zagreb imali smo još jedno predavanje o miru u rodnoj kući našeg nobelovca Lavoslava Ružičke. To nam je predavanje pomoglo da shvatimo koliko su mir i slobodna bitni i štoviše, kako je bez njih nemoguće živjeti. Tada je slijedio kviz na kojem su sudjelovali predstavnici 6 škola koje su 16. i 17. 1. 2018. bile u Vukovaru. Naša je škola na kvizu osvojila 2. mjesto. Nažalost, nakon kviza je došlo vrijeme da se vratimo u Zagreb.

Nakon dolaska u Zagreb postalo je još značajnije ono što smo vidjeli. Trebamo cijeniti Vukovar i naše branitelje, kao i slobodu u kojoj živimo. Da nije bilo žrtve Vukovara, ne bi bilo ni Hrvatske. Zato nikada ne zaboravite Vukovar – Grad Heroj!

Julija Žižić, 8.b